Naznake o slovenskome jeziku i pismu među barskim katolicima do bečkog dogovora

Abstract

Tragovi pismenosti u Baru, osobito one nastale na slovenskome jeziku, duboko sežu u srednjovjekovnu prošlost. Prve naznake o tome imamo u osnivačkoj buli pape Klementa III 1089. godine, đe barskom nadbiskupu Petru, između ostalih, povjerava upravu nad slovenskim samostanima u Dukljanskoj kraljevini. Zato ne čudi da je krsni list crnogorske povijesti i književnosti – Ljetopis popa Dukljanina, kako pripovijeda njegov autor, izvorno napisan slovenskim jezikom. Da je staroslovenski jezik smatran za jedan od sakralnih jezika pri katoličkoj crkvi u Duklji, odnosno Zeti, govori podatak da je papa Inoćentije IV 1248. godine dao saglasnost barskoj nadbiskupiji da se latinska služba prevede na staroslovenski. Od toga vremena, pa do kraja XIX vijeka na crnogorskome primorju u istorijskoj i književnoj građi opstojao je naziv slavenski jezik, čija nominacija je istoznačna i u nazivu ilirski jezik. Isto tako u pograničnim krajevima, kakvo je i barsko područje, Crnogorci su još početkom XX stoljeća svoj jezik nazivali naški jezik.