Poučavanje čitanja i pisanja u 21. stoljeću
DOI:
https://doi.org/10.46584/lm.v29i1.914Keywords:
poučavanje čitanja i pisanja, programi čitanja i pisanja, razine obrazovanja, samoregulacija učenja, strategije čitanja i pisanjaAbstract
Uslijed kontekstualnih promjena u društvu mijenja se poučavanje čitanja i pisanja. Iako je glavni cilj obrazovanja poučiti učenike efikasnom korištenju vještina čitanja i pisanja, mnoge škole u svijetu ne postižu taj cilj (Graham, 2019). Istraživanja pokazuju niz čimbenika koji to koče: nedovoljno vrijeme poučavanja, nedovoljna nastavnička pripremljenost, izostanak poučavanja čitanja na višim razinama, izostanak poučavanja pisanja dužih tekstova, malo suradničkog učenja, velika brojnost učenika u razredu, sve veći broj učenika s teškoćama, odsutnost digitalne tehnologije u razredima, rijetko korištenje formativnog vrednovanja učenika, nedovoljno poticanje motivacije za čitanje i pisanje, rijetka primjena postupaka koji proizlaze iz primjera dobre prakse, nedostatna vjerovanja o značaju čitanja i pisanja za budućnost učenika, obrazovne politike koje ne ulažu u obrazovanje nastavnika i ne mijenjaju postojeće obrazovne sustave, nedovoljno isticanje vrijednosti čitanja i pisanja. U radu se navode najčešće korišteni programi poučavanja čitanja i pisanja u svijetu čije evaluacije pokazuju njihovu učinkovitost (Nikčević-Milković, 2018). Na temelju rezultata brojnih istraživanja nastavnici koji provode adekvatne programe čitanja i pisanja su oni koji oblikuju sveobuhvatne i suradničke programe, posvećuju znatno vremena poučavanju čitanja i pisanja te koriste primjere dobre prakse. Mnogi nastavnici prenaglašavaju poučavanje osnovnih vještina čitanja i pisanja, dok premalo pažnje posvećuju modeliranju i uvježbavanju kritičkih procesa tzv. strategija čitanja i pisanja te samoregulaciji učenja u ove dvije generičke jezične djelatnosti (Graham, 2018).