Pamćenje ženskih iskustava Prvoga svjetskog rata u prozama Verke Škurla-Ilijić i Marije Tucaković-Grgić
DOI:
https://doi.org/10.46584/lm.v21i1.630Keywords:
žene, Prvi svjetski rat, individualno pamćenje, kolektivno pamćenjeAbstract
U radu se analiziraju proze hrvatskih književnica objavljene između dvaju svjetskih ratova: pripovijetka Njih dvije Verke Škurla-Ilijić i dulja pripovijetka Usput kroz Albaniju – sa srpskom vojskom 1915. god. Marije Tucaković-Grgić. Riječ je o tekstovima u kojima se oblikuju različiti ratni narativi: bosanskohercegovačka ratna stvarnost (V. Škurla-Ilijić) i iskustvo tzv. „albanske golgote“ (M. Tucaković-Grgić). Oslanjajući se na koncept „pamćenje u književnosti“ (termin A. Erll), teorijske raščlambe pripovjednih postupaka kojima se reprezentira rad pamćenja u književnom tekstu te istraživanja uloge pamćenja u oblikovanju individualnih i kolektivnih identiteta (B. Neumann, H. Welzer i dr.), u radu se analiziraju prikazi različitih vidova ženskih iskustava Prvoga svjetskog rata. Identiteti ženskih likova oblikuju se kroz prizmu civilizacijsko-kulturnih dodira, njihove su sudbine determinirane nacionalnom i vjerskom pripadnošću, kao i socijalno-ekonomskim statusom. Istražujući prikaze žena i njihovih ratnih iskustava nastoji se rasvijetliti rodna dimenzija reprezentacija Prvoga svjetskog rata, preusmjeravanje fokusa s priče o ratu kao isključivo muškom iskustvu na pamćenje ženskih ratnih uloga, a što otvara i pitanje načina na koje se oblikuju i (re)definiraju tradicionalne rodne uloge, predodžbe heroizma, domoljublja i ratne žrtve u tekstovima ovih književnica.