Zvonimirova kletva u predajama, povijesti i romanu „Prosjaci i sinovi“ Ivana Raosa

Sažetak

U radu se govori o kletvi kao usmenoknjiževnom obliku. Kletva postoji onoliko koliko postoji i čovječanstvo. U hrvat­skoj je tradiciji najpoznatija Zvonimirova kletva. Tu kletvu iz­govorio je hrvatski kralj Dmitar Zvonimir na Skupštini 1089. godine dok je čitao Papino pismo. Papa je od njega tražio da po­šalje vojsku u oslobođenje Kristova groba, a kraljevi su podanici nahrupili na njega i kamenjem ga izmrcvarili. Umirući je kralj prokleo svoj narod, zazivajući nad njim tisućgodišnju vladavinu tuđega jezika.

Zvonimirovom su se kletvom bavili i još se uvijek bave po­vjesničari, arheolozi i filolozi. Oko istinitosti te kletve do da­našnjega dana traju sporenja među povjesničarima. Dok jedni, primjerice Ferdo Šišić, vjeruju u istinitost umorstva kralja Zvoni­mira, drugi Zvonimirovo umorstvo i kletvu smatraju legendom, treći Zvonimirovu smrt smatraju nerazjašnjenom.

Ivan Raos u svoj roman „Prosjaci i sinovi“ inkorporirao je povijesnu predaju o umorstvu kralja Dmitra Zvonimira i kletvi koju je pritom izrekao. Zvonimirova je kletva uzrokom patnje Hrvata. Prosjaci i njihovi sinovi, prema Raosu, potomci su kra­ljeva tobolčara koji nije zaštitio svoga kralja.