„Idealističke teze“ o jeziku Vjekoslava Babukića

Abstract

U radu će se predstaviti, a na temelju djela Osnova slovnice slavjanske narĕčja ilirskoga uredjena Vĕkoslavom Babukićem (1836) i Ilirska slovnica (1854), teze Vjekoslava Babukića o pri­rodi jezika. Iznijet će se pretpostavka kako je riječ o razmišlja­njima inspiriranim idealističkim tezama najvećeg teoretičara je­zika XIX. stoljeća Wilhelma von Humboldta (1767–1835), koji je jezik držao, a nastavljajući se na filozofiju Johanna Gottfrieda Herdera, „specifičnom emanacijom duha“ koja aktivno sudjelu­je u formiranju čovjekove spoznaje, ima unutrašnju snagu i pri­pada čitavoj naciji. Ilirski program u cjelosti je naslonjen na ista­knuta filozofsko-teorijska poimanja prirode jezika, a gramatički rad Babukićev vjerno slijedi njegove smjernice što pokazuje nemali broja navoda iz Osnova slovnice i Ilirske slovnice. Preko istaknutih promišljanja o vezi jezika i naroda / nacije obrazlaže se potreba za poznavanjem slavenske starine – općeslavenskoga književnog jezika i dviju azbuka kojima se izražavao. Analizom odabranih autorovih osvrta u Danici ilirskoj, uzora u pisanju gramatike i, napokon, rasprave o postanku glagoljice ustvrđuje se da je Vjekoslav Babukić dobro upoznat s paleoslavističkim i paleokroatističkim temama svoga vremena.