Vjerska knjiga u Slavoniji 18. stoljeća

Abstract

Tekstovi nastali od početka 18. stoljeća pa do 1855. godi­ne kada umire Ignjat Alojzije Brlić i kada prestaje izlaziti nje­gov Novouređeni ilirski kalendar iliti Svetodanik, čine korpus takozvane slavonske književnosti koja je, prostorno gledajući, nastajala na području koje je obuhvaćala Provincija sv. Ivana Kapistrana. Autori su bili, uglavnom, crkveni ljudi (isusovci, franjevci), rjeđe svjetovnjaci. Genološku sliku slavonske knji­ževnosti 18. stoljeća čine djela, uglavnom, prosvjetiteljskih ori­jentacija (M. A. Relković, Satir iliti divji čovik, 1762; Đ. Rapić, Satir obraćen, 1765; V. Došen, Jeka planine, 1767; A. T. Blago­jević, Pjesnik-putnik, 1771; J. S. Relković, Kućnik, 1769; itd.), baroknih i rokokoovskih (A. Kanižlić, Sveta Rožalija, 1780; A. Ivanošić, Opivanje sličnorično groba Josipa Antuna Ćolnića od Ćolke, 1786), odnosno klasicističkih orijentacija (M. P. Katan­čić, Fructus auctumnales, 1791), čemu treba pridružiti i stihova­ne ratne kronike, ali i vjersku knjigu, čiji vrsni sastav N. Andrić metaforički određuje kao istine katoličanske (katekizmi), puto­ve nebeske (molitvenici), zrcala istine (različita genera moral­no-poučne proze), živote Božjih ugodnika (hagiografski spisi), a treba im pribrojati i: abecevice, pučku crkvenu pjesmu, lekci­onare, prijevode pojedinih dijelova Svetoga pisma, prijevod Bi­blije, prijevode iz crkvenih otaca, pučke knjige o raskolu između Istočne i Zapadne crkve, crkvenu dramu. Književnost u Slavo­niji 18. stoljeća karakterizira stilski pluralizam, ali i isprelitanje vjerskog, poučnog i prigodnog zbog čega se u radu samo nazna­čuje njezina genološka slika, jer prije određenijih odgovora tre­ba obaviti stanovite bio-bibliografske predradnje, što je na kraju teksta potvrđeno i konkretnim primjerom rukopisne propovijedi Petra Dombaja a Valcovarino iz 1754. godine.