Nádasev doprinos „retorici postmoderne“ u romanu "Divna povijest fotografije"

Abstract

Suvremeni mađarski pisac Péter Nádas (1942.) svojim knji­ževnim radom pripada generaciji „nove proze“ koja poetikom jezika ruši dotadašnje književne konvencije tradicionalnog pisa­nja. Roman Divna povijest fotografije (1995.) istodobno otvara prostor dvjema umjetnostima, književnosti i fotografiji, kojima uspijeva odgovoriti na suvremena postmodernistička pitanja, ali i uspostaviti inovativan postupak u mađarskoj književnosti. Po­put Prousta, jer se roman nakon pada realizma okrenuo ironiji, Nádaseva zamisao o životu koji se ne može vratiti u sjećanje „vremenskim aparatom“ osim ako glavni likovi ne dožive svoj krah, a tada se ni ne mogu ničega sjećati, u romanu nije apsurd­na, nego paradoksalna. Traganje za vlastitim identitetom načeto motivima Kunderinih Smiješnih priča dobiva svoj vrhunac u odnosu na Calvinov roman Ako jedne zimske noci neki putnik. Paradoksi koji pri tome nastaju, od komedija do tragedije u kon­tekstu lake i teške književnosti, sažeti su u značenju fotografije. U trenutku kada čitatelj napusti horizont očekivanja „velikih pri­ča“, kada gledatelj napusti horizont očekivanja studije o fotogra­fiji, nastaje nova retorika.