Crnogorska književnost za djecu i omladinu: odlike i predstavnici
DOI:
https://doi.org/10.46584/lm.v15i1.441Ključne riječi:
tradicija, književnost, rat, Crna Gora, stvaralaštvo, djeca, omladinaSažetak
U vremenu nakon Drugog svjetskog rata, koje je u književnoj istoriji označeno pod kumulativnim nazivom neorealizma, dolazi do ekspanzivnijeg razvoja književnosti za djecu i omladinu, nego što je to bio slučaj u minulim epohama.
Savremena crnogorska književnost naznačene epohe posvećene mladima i njihovim uzrasnim preokupacijama, nije se mogla razvijati nezavisno od korijena koje je nosila. Sa današnjeg aspekta svakako može biti zanimljivo koliko su ovi stvaraoci vješto uspijevali da u tkivo savremenog svijeta djetinjstva upliću niti tradicionalnog epskog etničkog duha, te osjećanje crnogorskog čovjeka i njegovog podneblja. Njihova proza govori u prilog onome što je tada bilo savremeno, ali se kroz takav spoljašnji plašt lako može prepoznati biće prošlosti. Takva vrsta literature djelovala je u pozitivnom smislu vlastitim pedagoškim efektom jer je mladom čovjeku pomagala da razumije puteve koji su drugi prelazili do njenih ideala, a koji su se, pored svih stradanja i patnji, morali nastavljati da bi i dalje bilo života. I pored toga što u Crnoj Gori nijesu postojali uslovi pogodni za razvoj književnosti za djecu, kakvi su i prije romantizma postojali u drugim područjima Balkana, već od pojave prvog romana ovakve vrste – Svemoćnog oka Čeda Vukovića 1953. godine, preko ostvarenja Dušana Kostića, Mihaila Ražnatovića, Mihaila Gazivode, Ante Staničića, Mirka Vujačića, Milenka Ratkovića, Dušana Đurišića, Dragana Radulovića i ostalih autora, crnogorska književnost za djecu i omladinu uvedena je u tokove moderne južnoslovenske i evropske literature ovakve profilacije.