Parčićeva koncepcija obnove staroslavenskih liturgijskih knjiga u XIX stoljeću

Abstract

Neosporno je danas da vodeća uloga u obnovi staroslavenskih liturgijskih knjiga u XIX. st. pripada Dragutinu Antunu Parčiću. Taj je devetnaeststoljetni homo universalis u paleoslavističkoj / paleokroatističkoj literaturi poznat kao onaj koji je glagoljskim misalom spasio starodrevnu hrvatsku povlasticu – glagoljicu od neminovne propasti koja joj je prijetila u drugoj polovici XIX. stoljeća. Njegov glagoljski Misal, kojim se u liturgijsku uporabu vraća crkvenoslavenski jezik, izlazi 1893. u svom prvom izda­nju i predstavlja krunu ćirilometodskih obnoviteljskih nastojanja ne samo među Hrvatima nego i među Slavenima uopće. U vri­jeme kada glagoljica na hrvatskome nacionalnom prostoru živi svojim potisnutim životom valjalao je osigurati da se glagoljski Misal može bez poteškoća upotrebljavati, stoga D. A. Parčić iz­daje Mali azbukvar za pravilno i jednolično čitanje glagoljice (autor Ivan Broz, 1894) te priređuje staroslavensku gramatiku i rječnik: Grammatica paleoslavico-latina i Rječnik latinsko-gla­golski, koji su ostali u rukopisu. U radu će se stoga opisati dva navedena priručnika i pokazati kako je ono što opisuju (i propi­suju) u skladu s Parčićevom koncepcijom jezičnoga oblikovanja (obnavljanja) staroslavenskih liturgijskih knjiga, napose Misala iz 1893. Također će se potvrditi da Parčić sudbinu svojih liturgijskih izdanja nije želio prepustiti slučaju, već je promišljeno i s jasnom koncepcijom pristupio obnovi staroslavenskih liturgij­skih knjiga.