Religiozna lirika Mavra Vetranovića

Sažetak

Uz raznolike amorozne lirske diskurze, religiozna lirika je važna sastavnica renesansne književne kulture. O njezinoj raširenosti, osim brojnih prijepisa i tiskanih zbirki lauda, govori trotomna antologija Rime sacre (Venecija, 1550–1552). U njoj su zastupljeni brojni renesansni pjesnici: Gerolamo Malipiero, Jacopo Sannazaro, Pietro Bembo, Giovanni Guidiccioni, Vittoria Colonna, Pietro Aretino, Bernardo Tasso, Luigi Almanni, Agostino Caccia, Benedetto Varchi, Giraldi Cinzio, Lodovico Dolce, Alessandro Piccolomini, Tullia d’Argona i mnogi drugi. Osim u Italiji, religiozno je pjesništvo bilo rašireno i u mnogim drugim europskim državama, primjerice u Španjolskoj, Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj, i, dakako, u Hrvatskoj. Religioznu liriku na hrvatskom jeziku pisali su gotovo svi istaknuti, danas kanonizirani hrvatski renesansni pjesnici, kao i oni nešto manje eksponirani: od Splićana Marka Marulića, Franje Božićevića, Frane Bogavčića, Nikole Matulića, Jerolima Martinčića, Zadrana Dominika Armanova i Šime Budinića, Trogiranina Petra Lucića, Hvaranina Hortenzija Bartučevića, pa do Dubrovčana Šiška Menčetića, Džore Držića, Marina Kabužića, Nikole Dimitrovića, Nikole Nalješkovića, Dinka Ranjine, Tome Nadaljevića Budislavića, Dominka Zlatarića, Horacija Mažibradića, Marina Buresića. Međutim, jedan od značajnijih opusa šesnaestostoljetne religiozne lirike sačinio je dubrovački benediktinac Mavro Vetranović. Važnost njegova opusa je dvojaka: prvo, Vetranovićev opus je najveći (riječ je o više od sedamdeset sastavaka) i, drugo, on se izdvaja kako tematsko-motivski (u njemu se nalaze motivi mitološkog, pastoralnog i biblijskog podrijetla koji nisu uobičajeni niti za medijevalnu niti za šesnaestostoljetnu religioznu liriku), tako i poetološki (eklekticizam medijevalnih i renesansnih književnih postupaka, motiva i iskaznih modusa).