Glagoljica Konstantina Ćirila i "Ars Magna" Tamóna Lulla – paradigme semiotičkog komuniciranja

Abstract

Dva poznata sustava znakova izgrađena u europskom povijesnom i prostornom podneblju imala su istovjetnu nakanu – evangelizaciju odnosno širenje kršćanske misli: glagoljica Konstantina Ćirila Filozofa (9. st.) te Ars magna (Veliko umijeće) filozofa Ramóna Lulla (14. st.). Glagoljica je vrlo brzo nakon što je ustrojena postala učinkovito sredstvo semiotičkog komuniciranja te je istodobno korištena za pokrštavanje i opismenjavanje najprije Slavena na prostoru Velike Moravske i Panonije, a onda se zajedno sa staro(crkveno)slavenskim jezikom proširila među svim slavenskim narodima / zemljama, gdje je bila u uporabi bar u jednom trenutku njihove povijesti ili bar na jednom dijelu njihova matična teritorija. Jedino se na hrvatskom nacionalnom prostoru zadržala gotovo tisuću godina – od 9. do 19. stoljeća, a o njezinoj važnosti u svim segmentima života govore brojni materijalni spomenici (liturgijski, beletristički, pravni). Lullova Ars magna nije uspjela zaživjeti na način na koji je to uspjela glagoljica budući da za razliku od nje nije bila fonetski sustav u pravom smislu riječi (iako se koristila alfabetom od 9 slova, od B do K), već, prema tumačenju Umberta Eca (2004), sustav savršenog filozofskog jezika zadatak kojem je bio preobraćenje nevjernika. Zadatak je ovoga rada utvrditi koliko se komunikacijskih osobitosti može prepoznati, utvrditi i analizirati u ta dva semiotička sustava komuniciranja te koji su to semiotički kodovi omogućili glagoljici da bude uspješnija u ostvarivanju svojih ciljeva od Lullove Ars magne te se tako istakne kao uspjeli semiotički i ideološko-obrazovni sustav kojim je moguće obogatiti i suvremenu semiotičku misao.