Milan F. Rakočević kao njegošolog

Sažetak

U ovome radu autor daje cjelovit osvrt na njegošološki rad jednoga od prvih crnogorskih njegošologa Milana F. Rakočevića. Posebnu pažnju posvećujući knjizi Crnogorski prometej, koja predstavlja prerađenu doktorsku disertaciju odbranjenu u Lju­bljani 1940. godine, autor ovoga priloga primjećuje da je riječ o prvoj studiji jednoga crnogorskog autora o Njegošu kao mislio­cu koji je protkao svoja pjesnička djela filozofskim stavovima. Rakočević je smatrao da veličina umjetnosti najviše zavisi od njene bliskosti s filozofijom, pa je zato vidio da je njeno mjes­to između filozofije i nauke. To je razlog zašto je u pomenutoj studiji tragao, kroz cjelokupno Njegoševo djelo, za pjesniko­vim filozofskim pogledom i zaključio da njegov literani iskaz ima „punopravnu filozofsku legitimaciju“. Prema izučavanju Rakočevića, kod Njegoša je dostizanje najviše časti jezgro etičkog kategorijalnog imperativa („viteška slava“), a borba za taj status odstranjuje pesimizam. Zato Njegoš uzdiže viteške podvige, nalazeći u tome smisao života. Taj smjer Njegoševe misli Rakočević naziva filozofijom čojstva, pobijajući mišljenje B. Petronijevića da je Njegoš „imanentni predstavnik pesimizma u Šopenhauerovom smislu“. Korijene Njegoševe filozo­fije Rakočević vidi u filozofiji crnogorskog naroda („narodne duše“), pa je zato pošao tim putem, da osvijetli „filozofsko lice ’crnogorskog pustinjaka’“.