Naglasna kolebanja u normativnim priručnicima hrvatskoga jezika

Abstract

Proces standardizacije podrazumijeva stvaranje niza eksplicitnih jezičnih normi koje omogućuju jedinstvenost i jednoznačnost standardnoga idioma, osposobljavajući ga za javnu komunikaciju. Pitanje prozodijske norme već je dugo jed­no od gorućih standardoloških pitanja. Veliki raskorak između uporabne i kodificirane norme posebno se odnosi na silazno naglašavanje nepočetnih slogova riječi, neutralizaciju kratko­silaznoga i kratkouzlaznoga naglaska, gubljenje zanaglasnih dužina, neprenošenje silaznih naglasaka na prednaglasnicu, gubljenje naglasnih preinaka u paradigmama. Unatoč tomu što su se oblikovale tri koncepcije koje nude svoj model rješavanja naglasnonormativnih pitanja, navedena su pitanja i dalje otvore­na. Uzroci su takvoj situaciji višestruki: kreću se od složenosti samoga naglasnog sustava i njegove skromne funkcionalnosti u priopćajnoj praksi sve do normativne nestabilnosti i zapuštenosti nastave akcentuacije na svim školskim razinama. U ovome je radu težište na istraživanju pitanja normativne nestabilnosti i to u odno­su na tri akcentološka pitanja: silazno naglašavanje nepočetnih slogova, neutralizacija kratkosilaznoga i kratkouzlaznoga naglaska i neprenošenje silaznih naglasaka na prednaglasnicu. Analiza korpusa iz četiriju priručnika hrvatskoga jezika ukazuje na (ne)dosljednost i (ne)sustavnost normativnih priručnika te odgovara na pitanje je li hrvatska prozodijska norma jedinstvena i jednoznačna te može li se kompetentan govornik sa sigurnošću pozvati na nju prilikom rješavanja naglasnih nedoumica koje zbog utjecaja masovnih medija postaju sve brojnije.