Jezične igre moći u drami "Who’s afraid of Virginia Woolf" Edwarda Albeeja

Sažetak

Ovaj rad bavi se analizom diskursa moći u jednome dramskom tekstu prema postavci kritičke diskurzivne analize da jezik sam po sebi nema moć nego mu je daju korisnici jezika koje okolnosti učine podređenima ili nadređenima u njihovome odnosu sa sugovornicima. U analizu uključujemo i pragmatičke teorije kao što su teorija govornih činova J. A. Austina i J. R. Searlea, Princip suradnje i teoriju implikatura H. P. Gricea te Princip uljudnosti P. Brown i S. Levinsona koje neminovno obuhvaćaju govorni događaj u kojemu sudjeluju govornik i slušatelj u okolnostima govorne situacije. Proučavanjem izreka dvaju supružnika, ujed­no glavnih likova, željeli smo utvrditi koje postupke i jezična sredstva (jer moć iskazuju i nejezičnim sredstvima) oni koriste kako bi zadobili moć nad svojim suprotstavljenim supružnikom i sukob usmjerili u svoju korist, odnosno kako se jezičnim igrama likova moć iskazuje u diskursu i pokreće radnju pre­ma nekome perlokucijskom cilju, željenome ili ne.