Ponašanje poluglasa u korpusu bosanskohercegovačkih epitafa

Sažetak

Ovaj rad predstavlja skontraciju ponašanja, redukovanja i reflektovanja, jakih i slabih poluglasa u korpusu inskribiranih bosanskohercegovačkih stećaka, odlika općih slavenskih ili autohtonih bosanske redakcije. Tradicionalni grafijski manir bosanske redakcije te produkcija starobosnizama, adoptira i adaptira likove poluglasa staroslavenske tradicije, p a u p rvoj f azi genesisa i progresusa bilježimo upadljive arhaične pojave (prisustvo glagoljskih slova, stari oblici ćiriličnih slova, pravilnu upotrebu ǫ - ǫ akuz. sig. f.), ali pratimo i karakteristične pojave rađanja bosanske redakcije: đerv najstarijeg oblika, prijedlog u mjesto vь, dosljedna zamjena y sa i, adjektivni nastavak -ga. U tome periodu još uvijek bilježimo jaki poluglas ъ: vъ, vъmrě, bratъ, imnemъ (s ispuštenim e), snъmi (bez title), kao i grupaciju -ъr uz pravilo ili uz odstupanje od uobičajene ortografske norme. Isto razdoblje svjedoči i redukciju poluglasa u apsolutno slaboj poziciji. Konstrukcije s poluglasom iz kasnijih razvojnih perioda epigrafske građe, svjedoče jednojerovni sistem. Nakon polovine XII stoljeća poluglasi su uglavnom u slaboj poziciji, na kraju riječi koja završava konsonantom, istićuči da na određenome broju natpisa pisanje poluglasa nije dosljedno. Poluglasi isključivo bilježe refleks u vokale a i i, s većom frekvencijom u prvome slučaju. Na znatnome broju slučajeva registiramo neetimološki poluglas umjesto etimoloških vokala a, e, o i i. Neki su likovi podređeni komparaciji s bliskim crnogorskim, zarad prikaza autohtonosti, odnosno univerzalnosti, produkcijske i teritorijalne bitnosti.