Nogomet i hrvatska kratka proza

Sažetak

Odnos kratke prozne vrste i nogometa valja promatrati u istom kontekstu kao i odnos strukture književne vrste i njezine funkcije prema suvremenom potrošačkom društvu. Nekoliko je odabranih primjera u hrvatskoj književnosti koji obuhvaćaju temu nogometa: zbirka kratkih priča Gordana Nuhanovića Liga za opstanak (2001), roman Jurice Pavičića Minuta 88 (2002), zbirka kratkih priča Slobodni udarac (2006.) nekolicine istaknutih autora (Julijana Matanović, Svjetlan Lacko Vidulić, Goran Tribuson, Borivoj Radaković, Jurica Pavičić, Boris Beck, Delimir Rešicki, Gordan Nuhanović, Simo Mraović, Boris Dežulović i Milana Vuković Runjić) i roman Borivoja Radakovića Sjaj Epohe (199., 2009). Određenje igre u navedenom korpusu ukazuje na njezinu ulogu unutar kulture i na najizraženije područje u kojem ona još egzistira u svojim prvotnim oblicima odnosno sportu. Usprkos stanovitoj razlici drevne i moderne igre u današnjem društvenom poretku može se izdvojiti jedina njezina zajednička osobina – distinkcija realnog i irealnog. Razmjena visokog i niskog u postmodernističkom postupku paradoksa jedini je način prezentiranja i interpretiranja aktualnih problema suvremene književnosti i njezinog konzumerizma.