U utočištu umjetnosti: neodoljiva nepouzdanost Nabokovljevih naratora

Abstract

Dva romana Vladimira Nabokova kojima se bavi ovaj rad, Lolita (1955) i Blijeda vatra (1962), spadaju u najpoznatije i umjetnički najuspjelije primjere upotrebe nepouzdanog pripovjedača u prozi dvadesetog vijeka. Autor istražuje brojne kontradikcije te kompleksne i često kontroverzne narativne strategije, ukazujući na njene estetičke, semantičke i etičke potencijale. Hambert Hambert i Čarls Kinbot zavodljivi su i višestruko talentovani pripovjedači-likovi, čija mašta, jezički dar i neodoljivo privlačna retorika zaśenjuju njihove moralne i psihičke nedostatke, pri čemu formalna ljepota njihova pripovijedanja odnosi prevagu nad uznemirujućim sadržajima njihovih priča. Međutim, upoređujući njihovu autentičnu, iako društveno neprihvatljivu strast i poeziju s hipokrizijom društvenoga sistema koji ih osuđuje, Nabokov preispituje konvencionalni moral i ustaljene crno-bijele sudove kojima često pribjegavamo. Pošto se ispostavlja da je riječ „stvarnost“ nešto što se vrlo lako može relativizovati, nepouzdanost tih pripovjedača iskupljuje se ne samo ljepotom njihova stila, već i iskrenošću s kojom estetizuju svoja najdublja iskustva.

Iako su Nabokova često poistovjećivali s njegovim naratorima, uglavnom zbog zajedničke im vjere u primat umjetnosti nad životom, postoje „tačke“ u tekstovima ovih romana koje jasno pokazuju da su, uprkos veoma sličnim estetskim preokupacijama, njegove etičke pozicije drugačije od njihovih. Umjetničko dostignuće autora Lolite i Blijede vatre mjeri se upravo stepenom njegova, kao i našeg, razumijevanja i saośećanja za problematične, nepouzdane i, donekle, tragične pripovjedače, čije je jedino utočište i svjetonazor umjetnost i čije nelagodne priče imaju moć da transformišu kako njih, tako i čitaoce.