Istorijski, pravni i sociolingvistički kontekst jezičke situacije u Španiji
DOI:
https://doi.org/10.46584/lm.v5i1.142Ključne riječi:
regionalni / manjinski jezici, kooficijalni jezici, jezička politika, jezička situacija, višejezičnost, bilingvizam, jezička proliferacijaSažetak
Višejezičnost na prostoru današnje Španije ima veoma dugu istoriju. Ipak, pravnu osnovu dobila je tek 1978. godine, kad je konačno donešen Ustav Španije koji je ujedno prestavljao i najvažniji dokument za očuvanje jezičke različitosti na tom jezičkom prostoru. Kastiljanski jezik je, iz različitih razloga, nametan i kao lingua franca i kao simbol Kraljevine Španije dok su se ostali jezici sve manje govorili. Danas se, na teritoriji Španije, u ukupno šest autonomnih regija govore jezici tih regija u statusu kooficijalnih jezika a to su galicijski, valensijski, katalonski i baskijski. Budući da je autonomnim regijama omogućeno da same sprovode svoje regionalne jezičke politike, očito je da se sama jezička situacija i rezultati sprovedenih jezičkih politika razlikuju od regije do regije, a na njih utiču demografski pokazatelji regije, opšta jezička situacija, prestiž regionalnog jezika, sličnost između regionalnog i službenog, odnosno španskog jezika itd.
Detaljne jezičke studije i statistička istraživanja koja se sprovode vezano za jezičku situaciju na ovim prostorima pokazuju da je svakim danom sve više onih koji govore i onih koji razumiju regionalne jezike a da bi jezička situacija na teritoriji Španije mogla i dalje da nastavi da se razvija u smjeru proliferacije regionalnih jezika. Fenomen proliferacije jezika na ovom prostoru, po svemu
sudeći, još uvijek nije završen.