(Po)etika (pri)povijesti: Roman "Skretnice" Jasmine Musabegović

Abstract

Umjetnost ima vlastitu realnost čija istina, u svoj svojoj rafi­niranosti, nije empirijsko traganje za vanjskim istinama u smislu njihove apsolutne podudarnosti sa realnošću zbivanja.

Može se odnositi na literaturu i historiju, dovodeći u pitanje razloge zbog kojih uspostavljamo razliku među ovim diskursima. Historiografska je metafikcija nastala kao posljedica modificiranog odnosa literature i historije koji je iniciran suvremenom debatom o nepovjerenju u zvanične verzije prezentacije povijesti. Književ­noteorijsko interesiranje za povijest inicirano je pretpostavkom da se i povijest temelji na pripovijedanju, što bi učinilo opravdanim postaviti pitanje o vjerodostojnosti historiografije.

Rodno literarno zalaženje u historijska zbivanja svjedoči lite­ratura, potvrđujući kako ih (gino/andro)tekst različito perspektivi­ra. Ni jedan tekst/glas ne može izbjeći politizaciji i ideologizaciji svoga govora, i jedan i drugi reflektiraju temeljne društvene diho­tomije svoga povijesnog konteksta.

Kada govorimo o bosanskohercegovačkom ženskom romanu, ženski glas se spočetka pronalazi u bliskosti autobiografije i roma­na, a prepoznajemo ga na tragu i jednovremeno u odstupanju u od­nosu na naslijeđenu književnu matricu. Fabula pojedinih segmenata razvija povijest hercegovačke begovske porodice i njezinih ženskih protagonista, gde se mogu sporadično prepoznati elementi osobne biografije. Možemo primijetiti da je specifičnost ovog opusa upra­vo u realiziranju kriptografskog ženskog pisma, koje istovremeno sakriva (tabuizira) i otkriva (problematizira), koje je tradicional­no-realističko i eksperimentalno-konstruktivističko.